Jedna odlika mudrih ljudi je i sabur. Biti saburli u svim sferama života i svim iskušenjima je itekako velika stvar. Došao je tako jednom jedan radoznali čovjek u tekiju i zamolio šejha da mu objasni kakve tu to deredže koje se mogu dostići i na čemu se ogledaju.
Pristavši na to, šejh ga je sjeo pored sebe i čekali su dolazak murida (učenika). I nakon malo dolazi prvi. Nakon selama priđe šejhu da se poselami, a šejh mu opali šamar. Murid se razljuti i vrati šejhu.
Veli šejh radoznalom: "Eh, ovo ti je mu'min. Radi po principu 1 za 1. Što nije oprećno šerijatu".
Potom ulazi drugi murid i po istom postupku njemu šejh opali šamar, ali ovaj murid se samo namršti i okrenu.
Veli šejh radoznalom: "Ovo ti je primjer onoga ko je kročio na put spoznaje."
Potom ulazi jedan dugogodišnji murid i šejh po istom postupku i njemu opali šamarčinu. A murid se nasmješi i veli šejhu: "Allah te nagradio, šejhu moj!".
Veli šejh radoznalom: "A ovo ti je primjer onim koji saburli godinama putuju i uče ovim putem!".
Iz ove priče se može puno mudrih zaključaka izvuči, kao svjesnost o kaderu (sudbini) itd., ali mi ćemo se posvetiti saburu. Očigledno je, ne samo iz ove priče, da ljudi koji su dorasli jednoj vrsti iskušenja, imaju kao obilježje sabur. Sabur kao takav i jeste jedna osobina koja čini velike razlika.
Sufija iskrenog nijjeta, prvo treba saburati šuteći, onda saburati u nepažnji drugih itd., da bi na kraju saburao velika iskušenja koja neminovno dolaze. Pritom sjetimo se onoga što je Poslanik s.a.w.s. rekao:"Allah koga voli, stavi ga na iskušenje!".
Evo jedan primjer iz evlijanske sfere. U trenutko kada Allah podari svom evliji prvi keramet, to je veliko iskušenje za tog evliju, jer je mudrost u tome da ne smije pridavati pažnju tom kerametu. Ukoliko pridadne pažnju tome, gubi ga. Tako recimo oni koji su na velikim stupnjevima, a mi ćemo ih naivno označavati brojevima radi primjera. Recimo ukoliko je neko na 10. stepenu i dobiju deseti keramet i to sve mudro savladao, ali onda tom desetom posveti pažnju pada za jedan stepen i gubi taj keramet. Ako onda ne devetom stepenu opet učini istu grešku, spada na osmi. A ukoliko i tada ponovi grešku, kazna je vraćanje u gaflet.
SubhanAllah, eto primjera kako ljudi sa ogromnim saburom ne mogu da odole i koju vrstu iskušenja oni imaju. Neki ovo navode i kao poučnu priču da bi nekima pokazali kako i največi velikani mogu jako nisko past. Čuo sam sinoć jedan hadis, ali nisam ga provjerio, ali vrijedan je pouke. Navodno je Poslanik s.a.w.s. rekao: "Biti će ljudi koji će uhvatiti za šteku dženneta pa završiti u džehenemu, a ima ljudi koji će uhvatiti šteku džehennema pa završiti u džennetu." Navodi se da se ovo odnosi na srednje godine života i da su tu ta iskušenja koja mogu sve da promjene.
Dakle u tom periodu neke zrelost nema više opravdanja za griješenje pa se dakle stvari vrijednuju puno drugačije. Sabur kao glavni faktor pored jekina (ubjeđenja) je presudan u takvim stvarima. Zato ma koliko neko bio mlad/star ili saburli ili nesaburli, treba uvijek raditi na tome, jer sabur granice ne poznaje.
Naveo je jedan mudri čovjek jedan primjer koji je za razmišljanja. Kritikovajući povučen život, on govori da je mnogo lakše se povuči i penjati po deredžama, nego li kako on kaže "izaži iz pečine" i na "bojnom polju" misleći na život, zaraditi te deredže. Sada bi svi oni koji su aktivno uključeni u javni život trebali razmisliti da li je zaista teže iskušenje na ulici i na poslu, nego li u sobi i tekiji.
Odlika sufije je da saburli sasluša, da onda sortira informaciju i da u skladu sa Kur'anskim ajetom
049:006. O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. provjeri informaciju, jer niko ne zna da li je neko nepošten i da onda reaguje opet saburli. A ukoliko iskušenje nije verbalne prirode, onda treba sa saburom vladati situacijom i ne dati šejtanu prostora da bude uzrok nepromišljenje reakcije.
U tom svemu ne treba biti hladan i stavljati sebe u veču poziciju, kako bi narod rekao "kao da gleda odozgo", jer treba osjećaj pažnje svakome, a arogancija nigdje ne prolazi, a pogotovo kod djece, što je opet jedan paradox za sebe. Tako neku noć veli jedan petnaestogodišnjak svom babi:"Dobar je ovaj čovjek, samo je umišljen previše!". Dok smo mi prelazili preko njegove te osobine, malcu je to paralo uši.
Sve je od Allaha i sve trebalo tako da bude. Kada tako shvatimo stvari, onda nemamo pravo da se ljutimo ili da smo tužni, jer bi onda bili ljuti na ono što je Allah propisao i žao bi nam bilo ono što nam je Allah propisao, a stub vjere je zadovoljstvo i zahvalnost prema sudbini koju ti je Allah propisao.
Molim Allaha s.w.t. da nam podari onoliko sabura i ostalih osobina da ne podlegnemo iskušenjima koje nam daje i da ustrajemo u trajnom nastojanju popravlja svojih duševnih bolesti. Amin.